Nakon obnove 1925. godine Glazba Trsat ponovno ulazi u aktivno razdoblje i već krajem dvadesetih postaje čvrsto uporište javnog života Trsata i Sušaka. Okupljaju se stariji prijeratni glazbenici, pridružuju im se mlađi članovi, a orkestar dobiva novu energiju. U tom razdoblju posebno se ističe 1929. godina, kada se bira odbor, nabavljaju uniforme i instrumenti te prikuplja široka mreža podupiratelja. Sam podatak da je društvo uspjelo okupiti 150 podupirućih članova govori koliko je bilo ukorijenjeno u lokalnoj zajednici.
Jedna od najživljih epizoda toga doba vezana je uz prostor za rad. Dotadašnje prostorije više nisu bile dovoljne pa se Glazba seli u podrum čitaonice, u nekadašnju stolarsku radionicu. No ni taj prostor nije bio spreman za ozbiljan orkestralni rad. Prema svjedočanstvu Ivana Kopajtića, članovi su sami uređivali prostor, kopali pod i razbijali stijene kako bi dobili više visine za probe. To je jedna od najljepših slika zajedničkog entuzijazma: nije se čekalo idealne uvjete, nego su ih glazbenici stvarali vlastitim rukama.
U međuratnim godinama Glazba Trsat ponovno postaje redovit sudionik javnih događaja. Posebno mjesto imao je blagdan sv. Jurja, 24. travnja, kada je orkestar redovito održavao promenadne koncerte. Nastupalo se i na trgovima, nedjeljnim koncertima, sletovima, karnevalskim zabavama i brojnim drugim gradskim događajima. Monografija bilježi da je Glazba svirala i na brodovima, na plesnim zabavama i na javnim okupljanjima koja su oblikovala društveni ritam Sušaka i Trsata. Orkestar se tako nije pojavljivao samo u svečanim trenucima, nego je bio sastavni dio urbane svakodnevice.
Posebno je zanimljivo da se u to vrijeme uz puhački orkestar spominju i jazz-band te salonski orkestar Trsatske glazbe. To pokazuje da društvo nije bilo zatvoreno samo u strogi tradicionalni okvir. Naprotiv, znalo se prilagođavati vremenu, ukusu publike i društvenim prilikama. To je važna crta koja će ostati prisutna i kasnije: sposobnost da se čuva tradicija, a da se pritom prihvaća i širi glazbeni izraz.
Tridesete godine donose i daljnju stabilizaciju. Vode se očevidnici članarine iz kojih se vidi da su članovi dolazili iz različitih zanimanja — od trgovaca i činovnika do radnika, zidara, ribara i obrtnika. Upravo ta društvena raznolikost dodatno potvrđuje da je Glazba Trsat bila prava gradska i susjedska institucija, a ne elitni klub zatvorenog tipa. Do 1936. obilježava se i 30. obljetnica osnutka, tada još skromno, bez velikih priznanja, ali sa sviješću da društvo već ima ozbiljnu povijest.
Godine 1938. kapelnikom postaje Slavko Zlatić, skladatelj i dirigent, dok Ivan Matrljan preuzima ulogu zamjenika. To označava novo glazbeno jačanje orkestra. Glazba tada broji 38 glazbenika i pokazuje zamjetan umjetnički napredak. Međutim, taj zamah neće dugo trajati. Već 1941. talijanska okupacija ponovno prekida rad društva.
Ipak, međuratno razdoblje ostaje važno kao vrijeme u kojem se Glazba Trsat potpuno vratila u život grada. To je razdoblje u kojem se ponovno učvrstila kao društvo, kao orkestar, kao prostor rada i kao simbol javne prisutnosti. Nakon drugog početka, upravo je u tim godinama postala ono što će ostati desetljećima: glazba koja nije odvojena od života Trsata, nego u njega duboko upisana.