Nakon osnutka u lipnju 1906. sve se odvijalo iznenađujuće brzo, ali ne stihijski. Uprava Glazbe odmah je krenula organizirati poduku i okupljanje budućih svirača. Stanovnici Trsata pozvani su da upišu dječake zainteresirane za učenje glazbe, a odaziv je bio izvrstan — prijavilo ih se oko četrdeset. Taj podatak govori mnogo o tadašnjoj atmosferi: novoosnovana Glazba nije bila usputna inicijativa, nego društveni događaj koji je pobudio stvarno zanimanje.
Za prvog učitelja i kapelnika izabran je Anton Magdić, tadašnji narednik Jelačićeve vojne glazbe. Budući da jedan učitelj nije mogao sam pokriti sva glazbala, u radu su mu pomagali i drugi vojni glazbenici. Početak poduke bio je ozbiljan i zahtjevan. Učilo se ne samo sviranje, nego i teorija glazbe, što je mnogim mladima predstavljalo najveću poteškoću. Ipak, upravo je u tome bila snaga prvih godina rada: od samog početka postavljen je standard da se glazbenik ne postaje preko noći, nego radom, disciplinom i redovitim probama.
Uprava je taj proces shvaćala vrlo odgovorno. Jedna od prvih odluka bila je da na svakoj probi bude prisutan i član odbora, najčešće sam predsjednik dr. Andrija Rački. To pokazuje koliko se pažnje posvećivalo novom društvu. Glazba je bila zajednički projekt kojem se nije pristupalo površno. Usto, financijska situacija nije bila jednostavna. Iako je općinsko poglavarstvo pomoglo ustupanjem glazbala i početnim sredstvima, bilo je jasno da društvo neće moći opstati bez šire potpore građana. Zato su se od samog početka prikupljale donacije i stvarala mreža dobrotvora.
Rezultati su stigli nevjerojatno brzo. Već 18. studenoga 1906., dakle nakon samo pet mjeseci rada, održan je prvi javni nastup. Bio je to trenutak u kojem se ideja iz čitaonice pretvorila u stvarnu glazbenu prisutnost pred publikom. Samo tjedan dana kasnije, 25. studenoga, uslijedio je novi nastup uz mimohod ulicama Trsata, praćen velikim brojem građana. Izvodile su se domoljubne koračnice, a na tim je prvim izlascima sudjelovalo oko trideset glazbenika. Za tako mlado društvo to je bio golem uspjeh.
Vrlo brzo došla je i vizualna prepoznatljivost. Zahvaljujući pomoći dobrotvora, već 1907. nabavljene su plave uniforme. One nisu bile samo stvar svečanog izgleda, nego i znak da je Glazba postala ozbiljno organizirano društvo koje se može predstaviti javnosti. U prvim fotografijama iz toga razdoblja vidi se jezgra buduće tradicije: mladi svirači, instrumenti, kapelnik, uprava i osjećaj ponosa zbog nečega što je tek rođeno, a već ima oblik.
Posebno su dragocjena i svjedočanstva suvremenika. U novinskim osvrtima iz 1907. naglašava se iznenađenje kvalitetom izvedbe i brzinom napretka. Pisci ističu da je početak bio najteži dio posla i da je upravo on uspješno svladan. To je možda i najljepša slika tih prvih mjeseci: Glazba Trsat nije čekala desetljeća da postane važna. Ona je gotovo odmah pokazala da ima smisao, kvalitetu i budućnost. U samo pet mjeseci od osnutka postala je stvarnost koju je zajednica mogla čuti, vidjeti i s ponosom prihvatiti kao svoju.