Povijest Glazbe Trsat nije priča o neprekinutom usponu bez teškoća. Kao i mnoge druge ustanove s ovih prostora, i ona je morala preživjeti ratove, prekide rada i promjene političkih okolnosti. Nakon razdoblja snažnog razvoja prije Prvog svjetskog rata, uslijedile su godine u kojima je sam opstanak društva bio doveden u pitanje. Već 1912. brigu o Glazbi preuzima Prvo primorsko hrvatsko veteransko društvo na Sušaku, a ubrzo dolazi i Prvi svjetski rat. Većina glazbenika odlazi u rat, a instrumenti se skrivaju po tavanima, podrumima i drugim improviziranim skrovištima.
Ni nakon rata situacija se nije odmah normalizirala. Sušak su 1918. zaposjeli Talijani, a Dom Hrvatske čitaonice na Trsatu pretvoren je u kasarnu talijanske vojske. Time je Glazba ostala bez svojega temeljnog prostora i prirodnog središta djelovanja. Prekid rada trajao je dugo, a upravo je to razdoblje u monografiji opisano kao prvi veliki lom u njezinoj povijesti. Ipak, kao i više puta poslije, pokazalo se da Glazba Trsat nije samo prostor, niti samo formalna organizacija, nego mreža ljudi koji ne žele pustiti da tradicija nestane.
Ključna osoba u tom obnoviteljskom razdoblju bio je Ivan Matrljan. Njegovo ime s pravom zauzima posebno mjesto u povijesti društva. Službeni datum “drugog početka” Glazbe Trsat jest 30. travnja 1925. godine, a upravo je Matrljan taj datum zabilježio u Očevidniku o uplati članarine. On ponovno okuplja glazbenike, vraća instrumente i kreće obnavljati ono što je rat bio prekinuo. U početku se najprije radi s gudačkim orkestrom, a potom se ponovno razvija limena glazba. Već ta činjenica pokazuje koliko je obnova bila postupna i koliko je tražila upornost.
Posebno je dojmljiva slika iz monografije prema kojoj su Ivan Matrljan i Viktor Matković jedne večeri kolicima sa sušačke gimnazije dovukli većinu skrivenih instrumenata natrag na Trsat. To je jedna od onih slika koje najbolje sažimaju cijelu povijest Glazbe Trsat: ništa nije dolazilo lako, ali je uvijek postojao netko tko je bio spreman doslovno fizički nositi tu baštinu dalje. Matrljan nije bio samo kapelnik i organizator. Prepisivao je izgubljene partiture, radio bez naknade i okupljao nove svirače u okolnostima u kojima nije bilo gotovo nikakve institucionalne pomoći.
Godina 1929. pokazuje koliko je ta obnova bila uspješna. Tada se bira odbor, nabavljaju se nove uniforme i instrumenti, okupljaju se podupiratelji, a Glazba ponovno postaje snažan i vidljiv dio javnog života. Čak je prikupljeno 150 podupirućih članova, što govori da je zajednica prepoznala vrijednost obnove. Usto, ansambl se i brojčano učvršćuje te ponovno stječe kontinuitet nastupa.
Priča o drugom početku zato nije tek jedna epizoda iz povijesti društva. Ona je dokaz njegove otpornosti. Glazba Trsat nije opstala zato što je imala lagan put, nego zato što je u presudnim trenucima imala ljude spremne ponovno je sastaviti iz onoga što je ostalo. Bez toga drugog početka, sve ono što će uslijediti u međuratnom, poratnom i suvremenom razdoblju ne bi bilo moguće. Zato je 1925. jednako važna kao i 1906. — ne kao novi osnutak, nego kao potvrda da se tradicija može obnoviti i nakon najtežih prekida.